petak, 07.08.2009.
Stranac je počeo razgovor
Datum obznani jesen. Još je sparno i umjesto lišća lete muhe.
Oskudno odjevenu me poziva da sjednem. I to zato jer iz mene struje energije i zato jer se osjeti dok se prolazi. Ja u to vjerujem i sjedam.
Donose salatu u školjci. Meni se gadi. Moja majka je 1996. spravljala turistima salate u školjci. Počinjem razmišljati o ocu koji je valjda mlađi od njega. Moj otac nikad ne bi sudjelovao u ovako nečemu. Mislim da nikada ne bih htjela biti kćer ovoga čovjeka ili svoga oca da je ovakav čovjek. Sudeći po svemu, on vjerojatno nema kćer ni sina ni ženu ni ognjište.
Laštim obrvu i sklanjam kosu iz uha.
On me pita zašto ne kušam.
Ja kažem da je moja majka 1996. spravljala turistima salate u školjci i da mi se gadi. Ova školjka predstavlja sve što moja obitelj jest otkad postoji. Ovo je mjesto na kojem su moji roditelji rođeni i sva mjesta na kojima nisu rođeni. Ovo je fakultet kojeg nisu pohađali, smjelost koju nisu imali. To sam pogotovo ja kada mi je deset.
On shvaća. Lice mu se preobražava u grimasu razumijevanja.
- Ništa ti ne znaš- kažem mu.
Želim mu šakom skinuti naočale s nosa zbog kojih se osjeća intelektualno i strašno razumno. Umjesto toga se smiješim i diram vrhove ispucale kose. Vrijeme je za rezanje, mislim.
Krajolik je lijep. Palmino lišće se vije na vjetru i vraća me u djetinjstvo; vrijeme izbjeglištva na obali dok je rat bjesnio na kontinentu. Moje prijateljice iz onog doba možda već imaju djecu. Možda imaju više djece. Marija i Sanja s obale. Možda im djeca već idu u vrtić ili školu.
On spominje neku dvadesetrogodišnju Sandru koja je postala tridesetogodišnja kada ju je sreo opet i toliko prazna da ju više nije htio. O tome se radi. Ja sam nevina za njega.
- Htio bi te vidjeti raširenih nogu.
- Vaši ručkovi su skuplji od automobila moga bivšeg dečka. To je odbojno.
Staroj brkatoj konobarici se obraća s 'mlada damo' i to me tjera na povraćanje više od školjke. Ona je tu, pretpostavljam, od vremena kada je Turčin haračio.
- Uvjeren sam da muškarcu možeš pružiti božanstvena zadovoljstva.
Dira mi koljeno. Nikada neće proći dovoljno vremena. Želim da ga uklone štapom. Želim ga uklonjenog, jedino tako. Vragovi su mi šaptali da sjednem. Još bivam iskušavana.
Izmjenjuju se ulična svjetla i mrakovi. On me vozi. Uzbuđena sam kao da se radi o velegradu. Ljudi šetaju psiće zaogrnuti starim kućnim trenirkama. Neboderi su kao osamljeni divovi; volim vidjeti kada su dva u blizini, jer vjerujem da ponekad lijepo pričaju i skupa mrze stanare, njihove štednjake i nape.
Radio govori da se radi o strašnim gužvama na našim autocestama i graničnim prijelazima i da je vlak izletio iz tračnica.
Sve je to vrlo ozbiljno i vrlo udaljeno. Ja želim muziku.
- Ovdje sam jer sam nevina. Ovo već čini da prestajem biti nevina. – to govorim.
Grebem kožu na bedrima i ostavljam dugačke crvene pruge. Volim nanositi bol svome tijelu i to mu govorim. Ponavljam da volim nanositi bol svome tijelu. Vidim da je uzbuđen koliko jedan starac može biti. Na trenutke pomišljam kako bih voljela da mu zakaže srce. Ne sa mnom, s drugom i mlađom. Smijem se dok to mislim. Govori mi da sam zanosna.
Prostor je ogroman. Ima više knjiga nego ću ih ja ikada imati; osim ako ne postanem bezobrazno bogata ili ako se ne dam za njega.
Ovdje sam zbog jebenih energija. Ovdje sam samo jer govori da sam sjajna. Ovdje sam jer je svijet mutiran. Ovdje sam jer na rajčicu stavljaju mušičja krila.
Ovdje sam jer sam ovdje. Nikada nismo razumni. Željela bih da se mogu drogirati. Devedesetih je to bilo jednostavnije nego danas.
Sve je jednostavno i bez razlike. Spremna sam na ovo ili ono ili štogod osim ubiti. Ne poimam vrijeme. Ne poimam što je ovaj čovjek bio prije četrdeset godina. Ne mogu vidjeti u njemu dijete i to me strašno muči. Vjerujem da je ovako rođen. S borama, manirama, srebrnim lancem oko vrata i Lacoste torbicom.
Ako me zaustavi, neću uteći. Ja ne želim ništa i želim sve. Puštena na miru i učestalo ometana. Puštena na miru ili sve ostalo: pažena, voljena, zvana, obvezana, zahtjevana.
Ja neću pokušati uteći. Što se može oskvrnuti?
- Hoćeš li piti šampanjac?
- Ne znam. Ja ću ići.
- Čemu ići kada možeš ostati?
Njegova sjena se premješta po prostoru, ruke mašu u objašnjavanju. Ustajem kao što ustajem kada odlazim po čašu vode. Bez napora, bez ruke zaustavljanja. Samo tako.
Moje ime je pretjerano slavensko da bih napravila internacionalnu karijeru, to mislim. Manekenstvo sam otkazala kada sam počela gutati po kolač više.
Ja sam vani ili sam na krevetu raskopčane majice i raširenih nogu.
Krajobrazi se mijenjaju.
- 20:55 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
utorak, 14.07.2009.
Srpanj
Po cijeli dan strahovita težina, sparina i napetost; slijevanje znoja niz leđa po uvijek istim rutama i udisanje vrućeg zraka. Predvečer kulminira i pljušti.
Oblaci se dugo skupljaju i postaju tamniji i tamniji, dok na kraju ne pocrne.
Padne bez obzira, padne bez pitanja, padne svaki dan.
Skoro uvijek me zatekne na cesti. Udisanje supstancija isparavajućeg asfalta me dovede na rub mučnine.
Ljudi vrlo važno prolaze. Uvijek pomislim da nekuda idu.
Mislim da tu ne trebam ništa dodatno pojašnjavati.
Skroz tonem ovih dana.
- 18:56 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
srijeda, 17.12.2008.
Ti znaš, ti znaš
Dolaziš zbog pića. Ovdje su noći hladne do te mjere da drhtim. Stoga uđem unutra. Ali ni tamo nije ništa bolje. Sjedim u kaputu i sa šalom oko vrata. Redovito zaboravljam gdje su vrata. Pokušavam ući tamo gdje je zid.
Sve je oblijepljeno plakatima. Gluposti, najave koncerata. Za Ondokoza na koji neću otići. Juliette Greco na koju neću otići. Midori Goto na violini. Mnoštvo toga. Više je svejedno gdje se nalazim. Krivi put, pravi put.
Nikada nisam imala novce za najbolje stvari.
Tvoju muziku slušam danima bez prestanka; u toploti kuće i hladnoći ulice.
Trebao bi me vidjeti. Kosu držim u povezu dugo vremena. Kombinacija osjećaja da mi je sedamdeset i osjećaja da sam dijete.
Vjerujem da se ne bih trebala nalaziti ovdje. Na mahove želim razgovarati s tobom.
Patim od strahovite nepoetičnosti, iz koje potom proizlazi strahovit kompleks. Neposjedovanje talenta. Ima li što gore?
Ispišem dvije rečenice i papir bacim u smeće. Sve što sam ikada napisala bilo je posredstvom radova Lukasa Moodyssona. Znam da nećeš zamijetiti. Znam da nikad nitko na svijetu neće zamijetiti. Njegova neodlučnost je i suviše nalik mojoj, nije teško predstaviti je kao svoju.
Definitivno ne želim imati bazen.
Ne želim biti bogat
Da, želim biti bogat.
Ne, ne želim.
Da, želim.
Često mislim o novcu.
Iz tramvaja promatram kljaste, u kolicima i na skateboardima prose od gospode na raskrižju. Svaki dan ista lica, svaki dan ista priča. Valjda je doba godine kada se osjećanje pretvori u suosjećanje.
Mislim da želim imati novac i bazen. Želim u Lisinskom slušati Midori Goto.
Želim biti bogata. Ne, ne želim. Definitivno želim.
Osvrćem se po tramvaju, pokušavam otkriti osobu koja miriši na cimet.
Htjela bih upitati: kako postižeš da mirišiš na cimet? Znam da se radi o gospođi koja voli peći kolače. Debela gospođa Verica koja obožava štrudle od jabuka.
Posve me vraća u djetinjstvo, izgubljeno vrijeme i to.
Definitivno nisam sigurna zašto se ovdje nalazim. Željela bih znati zašto ne izlaziš iz kuće?
Zime dolaze i suviše brzo. Oborine se s neočekivanom dozom smjelosti slijevaju niz limeni krov. Niz hladni limeni krov. Nad grad se nadvilo nešto olovno i zastrašujuće. I vrlo je nalik na davna hladna jutra, ustajanja u školu i cijelu mučninu pranja zubi i umivanja dok je vani još mrak.
Kiša padne samo tako. Bez prethodnih najava za to, nakupljanja oblaka ili grmljavine. Prišulja se i padne.
Tebe nema. Da se radi o važnosti, bolesti ili smrti, tebe ni onda ne bi bilo.
Zamišljam kako hodaš oko Botaničkog vrta i prstima diraš ogradu. Zamišljam tvoju sobu, tvoj krevet, tvoje cd- e, tvoje divovske zvučnike, tvoje bliske ljude, tvoje planove. Ja sve vidim iako ne poimam razloge.
Željela bih znati odgovore na pitanja.
- 17:34 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 27.10.2008.
Noć
Zatvorila si oči. Čekaš nestrpljivo. Čekaš nesvijest. Trebalo bi biti bolje tako, miljama udaljeno od ovoga sada; mraka koji proždire. Pričali su ti o tvojim snovima i njihovoj naravi. Pričali su ti o uzdisajima i nerazumljivim uzvicima i riječima. To mora da nešto znači. Ne može biti tako intenzivno, a ne značiti ništa. Ipak, vrlo se mutno sjećaš, gotovo pa i ne sjećaš.
Zatvorila si oči i čekaš. Hoće li biti išta od toga, pitaš se. Do čega će doći, od svega, na kraju? Nisi sigurna što želiš. Konfuzija te guta, a ti joj se ne opireš.
Hrkanje ne prestaje. Toliko dugo traje da ti se čini da je postalo ritmično. Toliko dugo da osjećaš da bi mogla poludjeti. Zar te može izludjeti takva sitnica? Zašto te diraju stvari poput dugačkih i dosadnih telefonskih poziva? Ili mljackanje, na primjer. Ili kada ti netko svaki puta kaže „nazdravlje“ kada kihneš.
Zatvorila si oči i čekaš. Kao da čekaš Godota. Može i ne mora doći. Uglavnom ne dođe. To jest, nikada ne dođe. Ali nada umire posljednja. Što je čovjek bez nade? Mrtav čovjek.
Razmišljaš o noćima kada si ostajala budna do pola šest ujutro, do izlaska sunca. Cijelo to vrijeme se okretala u krevetu u nadi da će san doći. Premetala sve u glavi. Od svoga postanka do danas. Razmišljala o Marku, o svojoj budućnosti, o prijateljima, o novcima i putovanjima. Sve si premetnula ne znajući da će san izostati i naredna četiri sata. Onda si, kada si shvatia da zaista neće brzo doći, jer uopće ne zijevaš, niti išta, sve iste teme promislila opet; dok ti se na poslijetku nije smučilo od pomisli na Marka, na budućnost, novce i putovanja. Poželjela si da jednostavno nemaš svijesti, i to jako dug period, da prespavaš cijelu zimu ako ikako može.
Zašto si nervozna? Ima li razloga tome? Čekanje nije najgore od svega. Ni zvuk hrkanja nije najgori od svega. Ništa nije najgore, jer uvijek postoji gore. Kada vidiš čovjeka bez nogu, pomisliš da je to najgore što ti se može dogoditi. Ali nije. U isto vrijeme možeš nemati ruke, vid, sluh, glas, novce. Ali onda umreš brzo, pretpostavljam.
U stadiju si kada te se socijalne nepravde osobito ne tiču. Misliš na sebe. I ne misliš da je to sebično. Normalno je misliti na sebe. Normalno je, zar ne? Ako i nije, ne tiče te se. Stvari te više doista ne diraju mnogo.
Ne zoveš prijatelje. Ispijaš kave sama. Nije problem, godi ti. Odlaziš na kino projekcije sama. Ne podnosiš kada drugi pričaju za vrijeme filma ili ne daj Bože, žvaču kokice tik uz tvoje uho. Čudna si. Ili nisi. Drugi o tebi vjerojatno misle da si čudna. Ti to ne misliš o sebi. Ti radije izabereš samoću, nego bilo kakvo društvo. Odustala si od mnogih i mnogih društava. I više ne tragaš. Mada, još uvijek traje razdoblje kada možeš sklapati prijateljstva, kada se to događa spontano. Mlada si. Bit ćeš asketa kada budeš stara, razmisli o tome. Zar ne bi sada trebala ići svuda i družiti se sa svima? Sada, kada ti trebaju skripte za ispit, kada trebaš upitati: u kojoj smo učionici?
Zatvaraš oči. Osjećaš da bi te noć mogla progutati. Gotovo te je strah. Gdje je Marko? Ima više od mjesec dana da ga nisi srela. Opet o njemu misliš. A prestala si i hvalila si se svima da si prestala i da ćeš lagodno dalje. Ti si slabić. Nisi prestala. Što ako nikada ne prestaneš? Ali morat ćeš. Jednom ćeš se odseliti odavde, jednom će se i on, pretpostavljaš brzo i prije tebe, odseliti odavde. Onda ga nećeš viđati nikada i zaključit ćeš da nije zdravo razmišljati o nekome koga nisi vidjela dvije ili tri godine. A nakon toga ćeš se upitati je li uopće stvaran taj čovjek kojega si voljela najviše ili si ga samo izmislila da imaš o kome razmišljati. Onda ćeš prestati. A u međuvremenu ćeš se zaljubiti jako, jako u nekoga super, super i bit ćeš sretna, sretna. Kao onda kada si osvojila prvo mjesto na natjecanju iz zemljopisa. Kao onda kada su ti objavili prvu priču. Kao onda dok je Marko znao spavati uz tebe i milovati ti kosu. Ali već si navikla spavati bez njega. Kao što si i prije toga vrlo brzo navikla spavati s njim. Čovjek se svemu vrlo brzo prilagodi, to je. Da me ovaj tren presele na otok Javu, sigurna sam da bih se vrlo brzo asimilirala. Doduše, uvijek je lakše priviknuti se na dobro i ugodno. Tako mislim.
Zatvorila si oči i čekaš. Što ćeš sutra? Kamo ćeš sa sobom? Nisi sigurna da li ići roditeljima ili ne. Htjela bi ići roditeljima. Nisi ih vidjela duže od Marka; cijeli osmi, cijeli deveti i pola desetog mjeseca. Ipak, moraš na fakultet. To ti je bitno. I moraš vrlo skoro naći posao. Brza je putanja prema nula kuna u novčaniku. Čak ne trošiš ekstra. Samo se hraniš i kupuješ kino ulaznice. Prošla je milijarda godina otkad si kupila vino ili knjigu. Piješ kavu i posuđuješ knjige iz gradske knjižnice. Čitaš abnormalno mnogo. Sve žanrove. Beletristika, psihologija, filozofija, politika, povijest, religije, putopisi, autobiografije slavnih. Gutaš sve što ti dođe pod ruku. Tvojoj svestranosti nema kraja. Koliko možeš toga da ubaciš u sebe? Koliko može toga da ubaciš u sebe? Kako si pametna- vau.
Zatvorila si oči i čekaš. On nikada neće prestati hrkati. Ili ona. Od troje ljudi koji spavaju s tobom u sobi nisi sigurna tko je krivac. Kašlješ ne bi li ga probudila i ne bi li prestao. On ne čuje. Jedan od onih koji spavaju tvrdo kao kamen. Preostaje ti da zaspiš brzo. Ili se barem uvjeriš kako to i nije tako iritantno kako se doima. Stvar je u tebi i tvojoj netoleranciji. Kako si ljuta. Sve ćeš reći ujutro. Tako si nezadovoljna svime da bi mogla eksplodirati. Ipak, ne bi smjela biti tako napeta. U što ćeš se pretvoriti za dvadeset godina? Sve će ti predstavljati smetnju. To nije dobro za tvoje zdravlje. Ne smiješ na taj način. Sanjaj. Već si zatvorila oči. Noć podsjeća na ljeto i miriši na borove. Trebala bi letjeti. To je tako lako. Govorili su ti. Nema razloga da ne vjeruješ.
Ne boj se, već si zatvorila oči. San mora skoro doći.
- 12:53 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
utorak, 17.06.2008.
Promatram s balkona
Nisam izišla iz stana nekoliko dana. Tako sam odlučila. Ne mogu podnijeti automobile, semafore, gužve, babe, znoj, kašnjenje, ljude, poslove. Cijeli svijet koji se odvija vani. Sjedim i buljim u uvrnuti virtualni svijet. Ponekad se uključim i kažem nešto na nekom forumu. Odašaljem poruku. Plasiram pjesmu ili priču.
Moje tijelo je poprimilo oblik stolice, oči oblik ekrana.
Nisam otišla kupiti šampon, povrće i kavu. Otkazala sam dogovore. Mogla bih ostati zauvijek u ovom stanu. Samo da mi dobavljaju hranu i stavljaju pred vrata. Jabuke, mrkve i paprike. I kekse. Kekse osobito. I knjige da mi dobavljaju. One koje zatražim.
S prozora vidim kliniku za tumore. Ispred šetaju ljudi u ljubičastim i bijelim ogrtačima. Rodbina izlazi i ulazi u automobile. Jedni žure, jedni teturaju, jedni sjede zamišljeni. Prometno mjesto.
Promatram mijenu vremena. Dva dana je bilo sivo i vjetrovito. Danas pak sunčano. Tako lijepo da me skoro izmamilo van. Ali volja je popustila nakon što sam primila poziv.
- Kaniš li umrijeti tamo?
- Kanim.- rekla sam i poklopila.
Ne treba mi on govoriti što ću i kako ću i gdje ću i gdje neću. Sad iz inata neću izlaziti dok mi ne ponestane hrane. A hvala bogu ima tjestenine koliko hoćeš. I riže i umaka koje preporučuje Lidija Kralj. Bar petnaest dana mogu da ne izlazim. Eto ti, pa vidi da mogu.
Sad bi se družio? Ja kažem ne. Odlučno i hrapavim glasom kažem.
Kanim li umrijeti? Da i kanim, ne bi saznao. Zamisli drskosti!
Nakon što je nazvao uhvatila me suluda želja za čišćenjem. Uvijek se uzrujam zbog njega. Potrošila sam skoro pola domestosa. Sve sam ribala domestosom. Čak i parket. Čak sam i balkon ribala domestosom. Stakla, sve. Suludo. Otišla sam malo, svjesna sam.
Ali problem je što vidim neke stvari u zadnje vrijeme. Znam da ne bih smjela vidjeti te stvari. Prvenstveno jer ih prije nisam vidjela. Bakterije, viruse, bacile. Baš kao one iz reklama prije zalijevanja pločica super dobrim sredstvom za čišćenje. Sve izribam detaljno svaki dan, ali ih vidim konstantno. Gmižu po kauču, po sudoperu, po tipkovnici. Čak ih osjetim na koži. Suludo. Teturaju u skupinama. Crni i smeđi i zeleni. Ja onda trčim po krpu. Špricam raznim sredstvima i trljam. Trljam dok ne nestanu. Ali se vrate. Ako ne za nekoliko sati, onda idući dan.
To me malo uzrujava. Nikada nisam bila ovakva. Tjerali su me da pospremam nered. Sada je sve pod konac. Majka se iznenadila kada je vidjela moju sobu. Majice u ormaru su mi složene po kategorijama. Po boji i po dužini rukava. Ne može se zadesiti da crvena i zelena majica završe skupa. To nikako.
Znam da će mi doći kucati na vrata. Ali neću otvoriti. To jest, pretvarat ću se da me nema. Kako će znati? Ne može znati da sam unutra. Može lupati i zvat policiju, ali ga neću pustiti.
Na pamet mi je pao dan u travnju kada je izjavio da nije mogao i nije znao što bi i na koji način. I da mu je žao jako, ali jednostavno ne može. Na Ribnjaku. Tim riječima. A sada je došlo da zna. Ne vjerujem. Smatram to licemjerjem i nezrelim ponašanjem. On je glumac. Da, i? Fotograf. Da, i? Studira muzeologiju i povijest umjetnosti. Ne imponira. Bit će mi žao kada za tri godine ne bude mogao naći posao.
Kanim li umrijeti? Kanim! Za tvoju informaciju. Dobit ćeš pravo uslikati me mrtvu. Na odru, sa cvijećem. Napisat ću u poruci koji ostavim da ti daju to pravo. Budalo naivna!
Razmišljam dosta o reklamama i načinu na koji su ljudi izmanipulirani njima. Razmišljam o idealima modernoga doba. I razmišljam, jer su mi zadali tako, o drugom svjetskom ratu i hladnoratovskoj politici. I kako je dobro što je Jugoslavija bila nesvrstana. I razmišljam kako su Malnar i Bebek putovali svuda po Aziji, još osamdesetih, mislim. Družili se s ljudožderima i ostalim domorocima po Borneu. To je bilo pravo istraživačko putovanje, a ne ovo danas, po turističkim aranžmanima. Glupost. Mogu otići i na Jadran ako želim odmor i pogledati koju crkvu. Ali zabavno je reći da si bio u Egiptu ili Tunisu.
Rekli su mi da hitno moram biti uspješna i zgrnuti neki novac. Ali ja nemam genetsku predispoziciju, kažem. Ja ne znam igrati igre koje se igraju danas. Mene izguraju. Od mene su glasniji. Laktare se i gaze nogama. Ja samo odem. I krivim roditelje nakon toga. Uvijek krivim roditelje. To je način da oslobodim sebe.
Odlučila sam ne sudjelovati u svijetu izvan stana. Ne podnosim galamu i zabave u gradu. Kafiće i ciku djece. Prosjake i dućane. Ja ne mogu van.
Ja sam odlučila.
- 20:01 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#